Dovratnik srca
Tišina.Kročivši kaljavom štiklom u taj primarni zanos modernog čoveka šaljem odjek dalje I dublje,a sva ta prljavština oslikava temelje civilizacije.Odjekuje.Gotovo mračno…Tupava je gracioznost kojom korača suptilna forma egoizma u trenutku kada svet ne prestaje da postoji,već ne bih da postojim ja!Je li sujeta ili uninije?A on dočekuje na dovratku srca,sa svojim plećima lepezastim što ruke snažne šire u zagrljaj sigurni.Već je tuga sprala šminku,I smejalice bore izbrisala,I ivice usana ozidala u jednu kamenu pećinu čiji su odjeci sami po sebi besmisleni,ponavljani I izmišljeni…A vidim te zube njegove prelepe,u mraku oslikane belom pastelom,tu je,još samo dva koraka iz kolena,preko praga a daleko vreme nas razdvaja.Ja sam u nekom predjašnjem koje pamtim,punim brige,strepnje,ljubavi,neizvesnosti I iskričave sreće što doziva I vabi,a hodim jednim bez ijednog osećaja!Izmedju čekića I nakovnja,samotna se ne umem približiti cilju,ne znam uopšte koji je cilj!Mislila sam da ako u njegovo srce kročim ništa više neće biti važno ali ja iz svojeg izadjoh bez pamćenja putanje I posipanja mrvica…Štiklice odjekuju I dalje I dublje,negde daleko,konačno I taj zagrljaj ali koji ne izaziva ni osmeh niti suzu,samo sigurnost!Samo?Je li to zbilja potrebno sujeti mojoj?Hoće li je zadovoljiti Ili da želje utažiti duša drugde mora tražiti?!...